zasto je u bosni i hercegovini opasno konstatovati da su bosnjaci ugro
Mirnes Kovac | Novi Horizonti br/str. 37 Pred sami početak ove izborne kampanje, ključni politički subjekti ove zemlje jednoglasno su priznali da će ovo biti najprljavija izborna kampanja dosada. Ulog je, kako kažu velik, četvorogodišnji mandat. Vlast se u javnim istupima definira kao obaveza i odgovornost, dok je ona u stvarnosti privilegija i najunosniji biznis u ovoj zemlji. Na samom početku predizborne kampanje dešava se otvoreni udar na islam i autoritete islama u ovoj zemlji jer se u njima prepoznaje jak uticajni faktor. S jedne strane, duhovno vođstvo nastoji se odstraniti i onemogućiti mu bilo kakvo djelovanje koje se automatski vrednuje kao pristrasnost jednoj političkoj opciji, dok se, s druge strane, profinjenim sredstvima na ovaj autoritet vrši jak udar, kako bi se obezvrijedili njegovi stavovi i zataškali njegovi apeli. Interesi i stanje Bošnjaka u svemu ovome, za te iste političare, koji od njih očekuju glasove, su na zadnjem mjestu.
Naši bjelosvjetski učitelji, bolje kazano, instruktori demokratije, vrlo dobro znaju da ovakav tip 'demokratije' kakav oni ovdje nastoje ostvariti, ne postoji niti u jednoj od zemalja iz kojih oni dolaze.
U posljednje vrijeme 'kriminaliziranje' se ne svodi samo na ugledne Bošnjake iz javnog i političkog života. Krenulo se žestokim udarom na podcjenjivanje, vrijeđanje, potvaranje i otvoreno iznošenje neistina o autoritetima islama na ovim područjima, prvenstveno udarajući na ključni autoritet islama i Islamske zajednice na ovim prostorima – ličnost reisul-uleme. Institucija reisul-uleme je od svog nastanka, prije 120 godina, dostojanstveno i hrabro branila vjerske, nacionalne i političke interese Bošnjaka, ne samo područja Bosne i Hercegovine već i šireg regiona Balkana, kako u vremenima mira, tako i u najtežim periodima za bošnjački narod.
Postavićemo jedno prosto pitanje sami sebi: da li bošnjaci ove zemlje snose odgovornost ako dozvole da se blati i vrijeđa njihova vjera, svetinje te vjerski lider, samo zato što je izrazio zabrinutost za stanje onih za koje snosi odgovornost i pred Allahom, dž.š, a zatim pred njima samima?
U ovom procesu prevenstvenu ulogu imaju pisani i elektronski mediji ove zemlje.
Da li smo se ikada zapitali zašto većina ovdašnjih političkih magazina obavezno pored svog naslovnog loga stavljaju klauzulu 'nezavisni.' Čini se da u našoj zemlji ima najviše 'nezavisnih' medija. Zbog čega je ta stalna etiketa potrebna? Da li je to posljedica nesigurnosti, ili pak bojazni da se ne pomisli da oni, eventualno, o nekome ovise? Ma koliko oni tom etiketom željeli dokazati da su 'nezavisni', onim što objavljuju i način na koji to objavljuju dokazuju svoju dijametralnu suprotnost.
Nekada imamo dojam da se pojedini naši politički magazini nastoje ugledati na neke vodeće svjetske političke magazine, i u tome, doista, nema ništa loše, dobar uzor i orijentacija su nešto što vrijedi poštovati, međutim, tražiti ugled u TIME-u, Newsweek-u, te dnevnicima The Times-u, Washington Post-u, Allgemeine Zeitung-u, Welt-u, i da ne nabrajamo ostale ugledne svjetske časopise i dnevne listove, a pri tome stranice ovdašnjih puniti lažima, neprovjerenim i jeftinim kafanskim pričama, ponajviše tračevima, to onda, uistinu, kod čovjeka proizvodi osjećaj prevarenosti.
Dakako da spomenuti svjetski magazini donose dosiere o aferama, novinske napise koji bitno utiču na političku svijest, ali ti novinari svoj posao rade sa dosta više profesionalnosti i odgovornosti, jer su svjesni da, ako iznesu laž, u demokratskim državama sa punom slobodom medija u kojima žive, da ih ona može koštati ogromne svote novca, kao i da plasiranje neprovjerenih i neistinitih informacija, neosnovano vrijeđanje i blaćenje uglednih ličnosti, može odvesti finansijskom krahu i zatvaranju, jer u nemogućnosti plaćanja nanesene štete imovina im biva oduzeta. Oni koji smatraju da ovo nije slučaj, neka izvole u Velikoj Britaniji napisati neistinu i uvredu britanskom monarhu ili premijeru, ili neka to pokušaju u Njemačkoj protiv saveznog kancelara, te u bilo kojoj drugoj demokratskoj zemlji ovog kontinenta, za čijom demokratijom naša zemlja toliko žudi. Jedino što im je zagarantovano nakon tog pera je finansijski bankrot. Ponovljeno napominjući da će im se to desiti u zemljama koje slove demokratskim u kojima je sloboda medija zagarantovana.
Nedavno je jedan od urednika ovdašnjih političkih magazina priznao kako ništa o novinarstvu nije znao dok nije otišao na stručno doškolovavanje u Sjedinjene Države, uz to je javno priznao da je pretjerivao sa blaćenjem uglednih ličnosti ove zemlje. Iskreno, ali kasno. Šta onda bi sa tim prethodnim godinama novinarskog profiliranja i uzdizanja na izmišljenim aferama i lažima. Da li je jedno priznanje i izvinjenje dovoljno za godine laganja, poturanja, prodavanja laži i obmanjivanja zbunjenog čitateljstva.
U svojim aferaški nastrojenim medijima, novinari ovih prostora ne prezaju ni pred kakvom svetinjom. U cilju prodaje svog lista ne postoje granica, učiniti sve, vještački povezati sve što se u rečenicu sklopiti može samo da bi se napisala 'ekskluzivna' priča, kako narod koji je najvišu cijenu proteklog rata platio ima najviše lopova, ratnih profitera, kriminalaca i terorista.
Islam je danas, kako na globalnom, tako i u ovdašnjim medijima, najnapadanije ime. Napadaju ga sa svih strana. I oni koji o islamu nešto znaju, i oni koji nemaju osnovnog znanja. Danas je, čini se, 'cool' napadati islam i muslimana. Islamske svetinje se danas ismijavaju i na najpogrdniji način skrnave od imena, koja na neki način, odaju vezu sa muslimanskim porijeklom.
Eksklamacije, sveti pojmovi, svete institucije, islamska historija, tradicija, sve ove štovanja vrijedne kategorija danas se gaze na najdrskiji način. Naravno, muslimani kupuju ove magazine u kojima se njihove svetinje na prost i nizak način vrijeđaju, te na taj način podržavaju tu kampanju. Nekada čak i nasjedaju na takve priče, zaboravljajući da je muslimanu strogo zabranjeno da na bilo koji način pomaže onome ko ismijava njegovu vjeru i njene svetinje. Protiv takvih ljudi musliman je dužan da se na dozvoljen način bori, silom, jezikom i srcem. Žalosno je što danas, uprkos narastajućem i konstantnom napadanju na islam, svetinje islama, autoritete islama, glasa muslimana, skoro da i nema. Ako se sve svelo na osudu srcem onda u tome treba da vidimo stanje naše svijesti o Allahu, dž.š, svojoj vjeri i sebi samima.
U našem društvu ima mnogo onih koji se samo formalno izjašnjavaju kao muslimani, njihov odnos spram svoje vjere je slab, takvima treba uputiti dovu Uzvišenom da ih uputom obaspe i vrati na pravu stazu islama. Međutim, u ovom društvu ima onih kojima vezu sa islamom možda samo po imenu možemo naći, a i toga se stide, a koji javno i otvoreno napadaju na najsvetije osjećaje ovog naroda. Oni islam mrze, zbog toga što im je šejtan njihove postupke i djela uljepšao pa su u toj mržnji ogrezli. Uzvišeni Allah je njihove likove izokrenuo pa ih se može poznati po njihovim čehrama i po slabosti i neutemeljenosti njihovog govora. Takvi ljudi su zaista propali i na ovom i na budućem svijetu.
Naši bjelosvjetski učitelji, bolje kazano, instruktori demokratije, vrlo dobro znaju da ovakav tip 'demokratije' kakav oni ovdje nastoje ostvariti, ne postoji niti u jednoj od zemalja iz kojih oni dolaze.
U posljednje vrijeme 'kriminaliziranje' se ne svodi samo na ugledne Bošnjake iz javnog i političkog života. Krenulo se žestokim udarom na podcjenjivanje, vrijeđanje, potvaranje i otvoreno iznošenje neistina o autoritetima islama na ovim područjima, prvenstveno udarajući na ključni autoritet islama i Islamske zajednice na ovim prostorima – ličnost reisul-uleme. Institucija reisul-uleme je od svog nastanka, prije 120 godina, dostojanstveno i hrabro branila vjerske, nacionalne i političke interese Bošnjaka, ne samo područja Bosne i Hercegovine već i šireg regiona Balkana, kako u vremenima mira, tako i u najtežim periodima za bošnjački narod.
Postavićemo jedno prosto pitanje sami sebi: da li bošnjaci ove zemlje snose odgovornost ako dozvole da se blati i vrijeđa njihova vjera, svetinje te vjerski lider, samo zato što je izrazio zabrinutost za stanje onih za koje snosi odgovornost i pred Allahom, dž.š, a zatim pred njima samima?
U ovom procesu prevenstvenu ulogu imaju pisani i elektronski mediji ove zemlje.
Da li smo se ikada zapitali zašto većina ovdašnjih političkih magazina obavezno pored svog naslovnog loga stavljaju klauzulu 'nezavisni.' Čini se da u našoj zemlji ima najviše 'nezavisnih' medija. Zbog čega je ta stalna etiketa potrebna? Da li je to posljedica nesigurnosti, ili pak bojazni da se ne pomisli da oni, eventualno, o nekome ovise? Ma koliko oni tom etiketom željeli dokazati da su 'nezavisni', onim što objavljuju i način na koji to objavljuju dokazuju svoju dijametralnu suprotnost.
Nekada imamo dojam da se pojedini naši politički magazini nastoje ugledati na neke vodeće svjetske političke magazine, i u tome, doista, nema ništa loše, dobar uzor i orijentacija su nešto što vrijedi poštovati, međutim, tražiti ugled u TIME-u, Newsweek-u, te dnevnicima The Times-u, Washington Post-u, Allgemeine Zeitung-u, Welt-u, i da ne nabrajamo ostale ugledne svjetske časopise i dnevne listove, a pri tome stranice ovdašnjih puniti lažima, neprovjerenim i jeftinim kafanskim pričama, ponajviše tračevima, to onda, uistinu, kod čovjeka proizvodi osjećaj prevarenosti.
Dakako da spomenuti svjetski magazini donose dosiere o aferama, novinske napise koji bitno utiču na političku svijest, ali ti novinari svoj posao rade sa dosta više profesionalnosti i odgovornosti, jer su svjesni da, ako iznesu laž, u demokratskim državama sa punom slobodom medija u kojima žive, da ih ona može koštati ogromne svote novca, kao i da plasiranje neprovjerenih i neistinitih informacija, neosnovano vrijeđanje i blaćenje uglednih ličnosti, može odvesti finansijskom krahu i zatvaranju, jer u nemogućnosti plaćanja nanesene štete imovina im biva oduzeta. Oni koji smatraju da ovo nije slučaj, neka izvole u Velikoj Britaniji napisati neistinu i uvredu britanskom monarhu ili premijeru, ili neka to pokušaju u Njemačkoj protiv saveznog kancelara, te u bilo kojoj drugoj demokratskoj zemlji ovog kontinenta, za čijom demokratijom naša zemlja toliko žudi. Jedino što im je zagarantovano nakon tog pera je finansijski bankrot. Ponovljeno napominjući da će im se to desiti u zemljama koje slove demokratskim u kojima je sloboda medija zagarantovana.
Nedavno je jedan od urednika ovdašnjih političkih magazina priznao kako ništa o novinarstvu nije znao dok nije otišao na stručno doškolovavanje u Sjedinjene Države, uz to je javno priznao da je pretjerivao sa blaćenjem uglednih ličnosti ove zemlje. Iskreno, ali kasno. Šta onda bi sa tim prethodnim godinama novinarskog profiliranja i uzdizanja na izmišljenim aferama i lažima. Da li je jedno priznanje i izvinjenje dovoljno za godine laganja, poturanja, prodavanja laži i obmanjivanja zbunjenog čitateljstva.
U svojim aferaški nastrojenim medijima, novinari ovih prostora ne prezaju ni pred kakvom svetinjom. U cilju prodaje svog lista ne postoje granica, učiniti sve, vještački povezati sve što se u rečenicu sklopiti može samo da bi se napisala 'ekskluzivna' priča, kako narod koji je najvišu cijenu proteklog rata platio ima najviše lopova, ratnih profitera, kriminalaca i terorista.
Islam je danas, kako na globalnom, tako i u ovdašnjim medijima, najnapadanije ime. Napadaju ga sa svih strana. I oni koji o islamu nešto znaju, i oni koji nemaju osnovnog znanja. Danas je, čini se, 'cool' napadati islam i muslimana. Islamske svetinje se danas ismijavaju i na najpogrdniji način skrnave od imena, koja na neki način, odaju vezu sa muslimanskim porijeklom.
Eksklamacije, sveti pojmovi, svete institucije, islamska historija, tradicija, sve ove štovanja vrijedne kategorija danas se gaze na najdrskiji način. Naravno, muslimani kupuju ove magazine u kojima se njihove svetinje na prost i nizak način vrijeđaju, te na taj način podržavaju tu kampanju. Nekada čak i nasjedaju na takve priče, zaboravljajući da je muslimanu strogo zabranjeno da na bilo koji način pomaže onome ko ismijava njegovu vjeru i njene svetinje. Protiv takvih ljudi musliman je dužan da se na dozvoljen način bori, silom, jezikom i srcem. Žalosno je što danas, uprkos narastajućem i konstantnom napadanju na islam, svetinje islama, autoritete islama, glasa muslimana, skoro da i nema. Ako se sve svelo na osudu srcem onda u tome treba da vidimo stanje naše svijesti o Allahu, dž.š, svojoj vjeri i sebi samima.
U našem društvu ima mnogo onih koji se samo formalno izjašnjavaju kao muslimani, njihov odnos spram svoje vjere je slab, takvima treba uputiti dovu Uzvišenom da ih uputom obaspe i vrati na pravu stazu islama. Međutim, u ovom društvu ima onih kojima vezu sa islamom možda samo po imenu možemo naći, a i toga se stide, a koji javno i otvoreno napadaju na najsvetije osjećaje ovog naroda. Oni islam mrze, zbog toga što im je šejtan njihove postupke i djela uljepšao pa su u toj mržnji ogrezli. Uzvišeni Allah je njihove likove izokrenuo pa ih se može poznati po njihovim čehrama i po slabosti i neutemeljenosti njihovog govora. Takvi ljudi su zaista propali i na ovom i na budućem svijetu.
(sura Et-Tewba 111. ajet)